Jezik na subotički način

Iako su u Subotici u službenoj upotrebi srpski, mađarski i hrvatski jezik, čini se da većina sugrađana govori "subotičkim" jezikom u kojem se međusobno prepliću uticaji ovih i mnogih drugih jezika prisutnih u našoj sredini. Tako su nastale brojne konstrukcije svojstvene samo nama, po kojima smo nadaleko prepoznatljivi, a koje su, poput imena i prezimena, deo identiteta svakog Subotičana.

- Kada sam prvi put čula "ćao ste", bila sam zapanjena. Nikada ranije, nigde na svetu, nisam čula niti sam znala da bilo ko u Srbiji govori "ćao ste", što je potpuno specifično za Subotičane. Ta simpatična konstrukcija je zapravo nastala od mađarskog "sziasztok", što bi značilo zdravo ili ćao svima, dakle ona je preuzeta iz mađarskog jezika i posrbljena, što sam tek kasnije shvatila - kaže Sanja Bajić, profesorka srpskog jezika i književnosti. - Zatim tu su "odneću te" negde ili "tražio sam se" da idem kući ili da izađem ranije sa časa, što je takođe neobično. Sve su to elementi lokalnog govora. Subotica je multinacionalna i multietnička sredina, a jezik je živ. Jezik je živo tkanje i on prima sve što ga okružuje.

Da je jezik "živ" i da se stalno menja, dok ga pojedini varijateti samo obogaćuju i čine zanimljivijim, saglasan je i Ivan Baričević, profesor hrvatskog jezika i književnosti, koji je na osnovu zapažanja govornih navika svojih učenika i pojedinih članova hrvatske zajednice u Subotici uočio da se uticaj hrvatskog jezika na svakodnevni govor Subotičana najviše oseti među onima kojima je hrvatski maternji jezik i "običnim" ljudima koji se trude da ga neguju.

VIJE - "Tokom studija sam se upoznao i počeo da se družim sa dosta Beograđana, koji nisu znali šta su vije. Tek nakon objašnjenja da je u pitanju jednostavna igra trčanja, odnosno vijanja dece po, kako bismo mi to rekli, avliji, oni bi rekli "ahaa, znači šuga". Igrali smo se i mi šuge, ali se taj izraz vije mnogo više ustalio zbog vijanja dece", anegdota je Subotičanina koji studira na Biološkom fakultetu u Beogradu.

- Neki Subotičani će naručiti komad (srp. parče) torte, dogovoriti kafu u 11 sati (srp. časova), a ako im ta torta ili kafa loše padnu na želudac, boleće ih trbuh (srp. stomak) - kaže Baričević, objašnjavajući da stepen usvojenosti hrvatskog jezika kod pomenutih grupa varira, budući da se standardni jezik uči, dok se u svakodnevnom govoru jezici prožimaju. - Tako neki poznanici iz ovdašnje hrvatske zajednice hrvatski govore jako dobro, s tek ponekim jezičnim "uljezom", dok drugi u svakodnevnim situacijama pričaju većinski jezik sredine, dakle srpski. Time sam naveo, da tako kažem, dve krajnje podgrupe. Naime, većina se u govornoj praksi služi nekim jezičnim amalgamom, mešavinom hrvatskog i srpskog, koji bismo u šali mogli da nazovemo hrvatsko-srpskim. Radi se zapravo o očekivanoj i uobičajenoj pojavi u višejezičnim sredinama, naročito u kojima, kao u subotičkoj, dolazi do prožimanja sličnih i srodnih jezičkih sistema.

I mađarski jezik odavno ima svoju subotičku varijantu. Prema rečima Regine Mora, profesorke mađarskog jezika i književnosti, jezik kojim govore Mađari u Vojvodini je regionalni jezik, odnosno jezik vojvođanskih Mađara koji se razlikuje od standardnog mađarskog jezika. Kada je reč o Subotici, pod uticajem mađarskog jezika u naš svakodnevni govor ušle reči i izrazi poput "varoš", "servus", "fele, fele", dok su mađarski govornici najpre usvojili reči koje ne postoje u njihovom maternjem jeziku, poput "ajvar", "burek", "ćevap", pa onda i mnoge druge reči, kao što su "majica", "patike", "helanke".

- Zašto preuzeti kada već imamo te izraze u našem jeziku? Postoji nekoliko razloga. Mladi preuzimaju jer im je to interesantno. Vole da formiraju svoj jezik, a ovako mnogu još više da se poigravaju sa jezikom i koriste srpske reči koje se završavaju nastavkom na mađarskom jeziku. Odrasli preuzimaju jer u javnim ustanovama, prodavnicama, na poslu najčešće tako komuniciraju - objašnjava Mora. - Posebni smo mi, Mađari u Vojvodini, pomalo svačiji i pomalo ničiji. Tako je i sa našim maternjim jezikom. Pričamo, učimo, čuvamo, pa rado i mešamo, na neki način pomalo gubimo, ali se može reći i da jezik obogaćujemo.

JA ČASTIM - "Profesor koji je iz Mađarske, pričao nam je na jednom predavanju kako mu se dopada naša kultura, naročito reč "častim". Kaže, kada je došao u Suboticu i po prvi put otišao na piće sa poznanikom, on mu je rekao "Ma pusti, ja častim". Do tada uopšte nije čuo za tu reč, niti šta ona znači, jer kaže da u Mađarskoj ne postoji takva kultura da tebi neko plati piće, već svako plaća sebi, pa samim time u mađarskom jeziku ne postoji glagol "častiti", niti bilo kakva slična konstrukcija kojom bi se ta radnja objasnila. Posle nam je pričao kako je jedva čekao sledeći put da ode sa nekim na piće da može da ga časti", anegdota je Subotičanina koji studira na Visokoj tehničkoj školi u Subotici.

Kako objašnjava Viktorija Šimon Vuletić, etnolog antropolog, po standardima evropske etnolingvistike ili američke antropolingvistike, "subotički" govor predstavlja vrstu jezičkog idioma, odnosno posebnog dijalekta jednog kraja ili socijalne grupe, a naziva se još i narečjem ili žargonom.

- Naši studenti književnosti mi govore da ih na fakultetu s lakoćom prepoznaju kao Subotičane, a jedan od razloga je naglašavanje prvog sloga kao u mađarskom jeziku ili česta upotreba infinitiva, na primer "Šta ćemo raditi?", umesto "Šta ćemo da radimo?" - objašnjava Šimon Vuletić, dodajući da s antropološkog stanovišta, posebnu zanimljivost predstavlja lakoća s kojom Subotičani menjaju jezičke idiome. - Imala sam priliku da čujem ljude sa kojima razgovaram "normalno", a kada im zazvoni telefon, bez problema prelaze na crnogorski ili bunjevački dijalekat, uglavnom sa starijom rodbinom. U nauci je poznato to mešanje dijalekata kao varijacije koja nastaje kada pojedinac govori različito, u zavisnosti od situacije. Postojanje jezičkih varijacija je zanimljivo, jer dokazuje da pojedinac može razumeti veći broj varijacija od onih koje zapravo koristi.

Govor Subotičana odlikuje i "pevanje", taj karakterističan izgovor reči koji se najčešće pripisuje uticaju bunjevačkog jezika, te odrastanja u heterogenoj sredini u kojoj deca slušaju srpski, mađarski, hrvatski, bunjevački jezik i izgovor, a uz to uče i strane jezike od malena. Ipak, jedan od fenomena ostao je do danas neobjašnjiv - zašto postavljamo odrično pitanje kada želimo nekoga da ponudimo kafom, sokom, kolačima?

- To zaista ne umem da objasnim - nasmejala se Bajić. - To je vrlo interesantno i simpatično, i nešto što Subotičane odmah razlikuje od drugih govornika. Prvi put sam se susrela s tim na studijama, kada sam imala koleginicu iz Subotice i od nje sam čula pitanje "Nećete u grad?". To sam shvatila kao pitanje na koje bi trebalo da odgovorim odrično, kao da je ona već odgovorila umesto mene, ali sam vremenom shvatila da je to elemenat subotičkog govora koji jednostavno ne umem da objasnim i ta konstrukcija bi se mogla analizirati i patiti kroz istoriju jezika.

Osim što čuva nacionalni identitet, jezik je i odraz istorije, kulture, načina života ili, kako je Isidora Sekulić, naša književnica i prva žena članica Srpske akademije nauka i umetnosti, objasnila u eseju "O kulturi": "Sve što jedan narod ima i zna, inventarisano je i kategorisano u jeziku, sve konkretno i sve apstraktno". Ako je zaista tako, Subotičani mogu da budu ponosni na neizmerno bogatstvo kojim se svakodnevno služe.

Koje reči, fraze ili izrazi su po vašem mišljenju tipično "subot'čke"? Koje volite da čujete, koje vam smetaju, a koje vas nasmeju? Napišite nam u komentarima.

Izvor: www.subotica.com